Kipar Petar Hranuelli kreirao je svoj lebdeći vrt, instalaciju koja će čitavo ljeto krasiti Arboretum na Palmižani. Od 23. lipnja na otvorenom prostoru galerije Meneghello.
PETAR HRANUELLI
ZLATNA KIŠA - STOTINE SUNACA
23.06.-31.10.2015.
Paunova Terasa, Palmižana
U okviru palmižanskog likovnog ljeta 2015. koje ove godine ujedinjuje likovno istraživanje čarolije pojma “San ljetne noći”, zagrebački kipar bračkog porijekla, Petar Hranuelli, osmislio je svoju “Zlatnu kišu” kao instalaciju stotine čudesnih cvijetova/sunaca izrađenih od aluminijske folije zlatne boje. Cvijetovi su povezani u veliku mrežu koja na borovima izgleda kao neka raskošna livada prenesena iz neke druge galaksije.Ostavivši dlijeto i tvrdi materijal, mramor, kamen, staklo – kipar se prepustio slobodi oblikovanja novog podatnog materijala - lomi, zavrće, gnječi, frče, ovija i raspleće aluminijsku foliju, koja poprima karateristike povodljive gline. Utori i izbočne mijenjaju joj boju na dnevnom svijetlu i pokojoj zraci sunca koja se probila kroz duboku sjenu borova, pa se viseća mreža apstraknih cvijetova/sunaca prelijeva u svim nijansama rastopljene bronce.
Otvoreni prostor arboretuma - u vrijeme lipnja prepun raskošno rascvijetalih, bezbrojno razlikujućih mnoštva oblika, formi i boji cvijetova egzotičnog raslinja samo podcrtava i nameće našem oku taj novi oblik biljnog svijeta - artificijelni vrt artificijelnih dominatnih cvjetova, koji nalikuju uvriježonoj viziji sunca u dječjim crtežima kruga iz kojeg zrače zrake svjetlosti.
Umjetnikova livada u isto je vrijeme i ravnopravno potpuno uklopljena u prirodni krajolik i potpuno se i gotovo drastično od njega odvaja.Promatrač je svakako zbunjen na koji način prihvatiti umjetnikovu viziju – kao čovjekov doprinos ljepoti prirode ili kao predkaz artificijalnosti koja preostaje nakon uništenja prirode, kao jedini oblik kojeg ćemo imati. (Lat. artificialis) umjetnički; neprirodan, izvještačen.
Sam naziv ” Zlatna kiša” takodjer ostavlja dvoumu. Kiša je blagi ljetni dažd ali i opasan prolom oblaka ljetne nevere koja može skršiti i potopiti prirodne resurse. A pridjev “zlatan” prisjeća nas na sjajne prelijepe odsjaje sunca ali i na neprekidno priželjkivanje “zlata” potrošačkog društva, koje u svojoj uzlaznoj liniji predstavlja stalnu opasnost kompletnog zemaljskog uništenja.
Ta imaginarna livada iz koje cvjetovi velikog formata , veći od onih koje poznajemo na zemlji , ne rastu uvis, već se ljuljaju beztežinski u zraku, ipak nas uznemiruju. Kao da nose poruku “kako bi jednog dana na nekoj umjetno stvorenoj svemirskoj naseobini to moglo biti jedino u čemu je deponirano ljudsko sjećanje biljnom svijetu planeta Zemlje - u kalupima biljnih oblika” kako je napisala jedna kritičarka opisujući lebdeće, padajuće, biljne zelene vrtove jednog drugog kipara. /op. Petra Dolića/
(”Rastvorio sam se/ I potekao/Potocima/Rijekama/Morima./Sad sam tu/Bez sebe/Gorak/ Kako svom izvoru/Da se vratim? “M. Dizdar )
